Ozrenova stotka

  U pjesmi se kaže da je “velika gnjavaža u životu doživjeti stotu”. Ne znam je li tomu tako jer nisam još toliko daleko dogurao, iako već ima znakova gnjavaže. Jako ih malo dogura tako daleko i pitanje je koliko su oni sa time sretni. Isto bi se moglo reći i za trkače maratonce. Siguran sam da je za istrčati sto maratona bilo potrebno izdržati jako puno bolova i muke. Ne samo na utrkama. Za to je potrebno pretrčati desetke pa i stotine tisuća kilometara, a to nije moglo baš uvijek biti lako i veselo. Mnogi od nas su već nakon prvog maratona pomislili ili čak izjavili: “nikad više …” Ja sam među njnima i znam još mnogo njih koji su baš to pomislili. Oni koji doguraju tako daleko prođu kroz sve što obični ljudi izbjegavaju i pri tome rijetko kad u cilju ne vidite bar mali smješak, ponekad iskrivljen suspregnutom grimasom bola ili umora, na njihovim licima. Najčešće je to nesputana radost, ali ja ne bih rekao da se vesele samo tomu što je mučenju kraj. Radost je opravdana jer svatko tada uvidi da je jači i veći od svih svojih ograničenja i slabosti. Svatko zna da je bolja osoba i nitko mu to ne može osporiti ili oduzeti. To je vrlo intenzivan emocionalni trenutak, a oni koji su ga doživjeli preko sto puta!!!…uauu

20180603-14_21_08-IM7D4199Tako je sigurno bilo Ozrenu prošli vikend na Plitvicama. Svu zabrinutost i svu težinu, pomeo je val emocija kojeg sam mogao osjetiti, gotovo opipati kad je čvrsto stisnitih ruku sa svojim sinom Ivanom prošao kroz cilj. Taj val se prelio i na nas dvadesetak koji smo trčali sa njim cijelu utrku. Svi njegovi prijatelji trkači koji su mogli istrčati toliko, okupili su se da odaju počast prvom trkaču maratoncu iz našeg kluba, grada i iz Istre koji je pretrčao sto maratona i još nekoliko ultramaratona. Odabrao je Plitvice za taj podvig ne sluteći da će ga ozljede i zdravstveni problemi gotovo onemogućiti u tome. Plitvice su najteži maraton u Hrvatskoj, moguće i u Europi, a on je taj maraton istrčao 13 puta. Njegov najbolji rezultat od 2:35 na Plitvicama je bolji od rezultata ovogodišnjeg prvaka Kenijca Hosea Kiplagat Tuei (2:36:57). U njegovom bogatom maratonskom životopisu ostati će zabilježeno da je bio dva puta prvak Hrvatske u maratonu. Najbolji rezultat mu je 2:30:56 iz Venecije 1989. godine. Dva puta je bio i pobjednik ultramaratonske utrke Čazma–Zagreb (62 km) i to sa najboljim vremenom od 3:42:40 što bi u maratonu bilo još i brže od njegovog osobnog rezultata iz Venecije. Već tih par brojki zasjenjuju nebrojene uspjehe i utrke koje je naš neumorni Ozren nanizao u svom trkačkom životu.

34321429_1707381589352915_8392413452693405696_nStoga je ovaj vikend na Plitvicama osim prvenstva Hrvatske u maratonu, bio uglavnom posvećen njemu. Rezultat zbog njegovih zdravstvenih okolnosti ovaj put nije bio bitan, a stazu smo svi istrčali ili malo hodali uglavnom sa njim ili u blizini. Bila je to prilika da u tih pet i nešto sati (5:20) razmjenimo međusobno ideje, upoznamo bolje jedni druge i steknemo još čvršću prijateljsku vezu. Pričalo se o doživljajima, utrkama, vicevi su pljuštali najviše od našeg novog kolege Luke kojemu je to bio ujedno i prvi maraton. Joško je sa cijelom familijom došao iz Slovenije i trčao uz Ozrena budno prateći svoj srčani monitor iako mu je doktor prije samo par dana gotovo zabranio da trči. Trčao je i Christian kojeg je upravo Ozren nagovorio da trči svoj prvi maraton. On je na njemu osim onog što svi doživimo i zovemo svakakvim imenima doživio strašno nevrijeme, grmljavinu, kišu, vjetar, tuču i na kraju i sunce. Da nije obećao da će trčati Ozrenov stoti kaže da nikad više ne bi trčao maraton. Ja mislim da griješi ali … U šali Ozren kaže da je upravo njemu naručio manju grmljavinu i kišu koja nas je nakratko pratila na ovom svečanom maratonu. Došli su i Ozrenovi prijatelji iz drugih klubova, iz Rovinja, iz Labina. Neki čak i ozlijeđeni kao njegov prijatelj Stane (Stanić Ivan).

20180603-10_35_43-IMG_99991764Svatko od nas ima neku svoju priču i sve su one vrijedne, ali ova je u potpunosti posvećena Ozrenu koji se dobro držao prvih 10 kilometara. Usprkos krizi na petnaestom kilometru nakon što smo prošli prvih pet kilometara uzbrdice poslije Koranskog mosta i nagovaranju zabrinutog sina da ne nastavi sa trčanjem, odlučio je trčati dalje. Uspon od Koranskog mosta je dug i sunce nemilice prži sve dok se ne prođe 17-ti, 18-ti kilometar kad se ulazi u šumu.

34321435_1707389616018779_8405175905063796736_oTaj dio kao i ono što slijedi je ono što nisam vidio prilikom trčanja polumaratona, ali svakako najviše doprinosi epitetu najljepšeg maratona od svih, možda i na svijetu. Kao da se time želi ispričati maratoncima što ih muči svojim uzbrdicama i nizbrdicama. Moj Garmin je na koncu pokazao ukupno preko 1200 m uspona. Osim vrlo bogate okrijepe bez obzira što smo bili među sporijim trkačima Plitvice su nam ponudile izvore na par mjesta gdje si mogao dopuniti bočicu sa vodom, umiti skorenu sol sa lica ili ohladiti umorne i bolne listove. Čak i u šumi nije nedostajalo publike da nas bodre i pozdravljaju. Bilo da su to bili šetači ili članovi brojnih štafeta koji su prolazili stazom do točke okupljanja uživajući u zelenilu, hladu i sve prisutnom žuboru vode. Taj dio je Ozren uspio povratiti malo poljuljano samopouzdanje i spremiti se za konačni uspon prema cilju. No kad se prođe trideseti kilometar ili kada brojka preostalih kilometara spadne na jednocifrenu, tada se maratonci obično uhvate za nju kao za zadnju slamku spasa. Ali svi koji trče maraton znaju da zapravo utrka tek tada počinje. Ako je do tada bilo teško to nije ništa prema onom što slijedi. Zato se držiš te misli i zamišljaš kako si nebrojeno puta pretrčao takvu udaljenost, tješeći se zaboravljaš da je upravo prethodilo višesatno trčanje. To je mala varka koji si dopuštamo da bi preživjeli. Brojali smo mu svaki kilometar često smanjujući malo kako bi održali njegov duh jer tijelo ga je kako on kaže već davno napustilo. Samo ga je ta tanka nit koju smo i mi svi skupa vukli držala da stigne do cilja. Čak i kad su bila posljednja dva koja je trebalo bar prehodati još nije bilo gotovo. Još je morao vaditi zadnje atome snage. Niti meni koji sam u dobroj kondiciji nije bilo lako potrčati još tih zadnjih par stotina metara da se dohvati toliko željeni cilj. Zamislite nešto što jako, jako volite i onda trebate čekati i raditi godinama i godinama da to dočekate. Ozren je to dočekao, koji sretnik, ma kakav loto. A svoj dobitak je podijelio sa svima nama.

34535260_1707387479352326_5572999196484567040_o

Sa njim rame uz rame je trčao njegov sin Ivan Rnjak i redom kako su pristizali u cilj članovi našeg kluba: Nenad Janković, Ljubo Zajkovski, Brigita Gusak, Christian Gallo, Luka Kljajić, Bruno Hervat, Slaven Ferenčić, Raul Marsetič, Goran Maržić, Frederic-Ivan Silconi, Erol Ćurt, Ivan Milošev, Joško Marković, Emir Jakupović. Uz njega su trčali i njegovi prijatelji iz drugih gradova i klubova: Ivan Stanić, Sandi Lukšić, Irena Šajatović, Danijel Šajatović, Nedeljko Javor, Dragutin Cestar, Igor Garbac.

Polumaraton su trčali i u cilju ga dočekali svi oni koji zbog svojih mogućnosti nisu bili u stanju trčati sa njim, a to su bili: Jozefina Kolđeraj, Miljenko Cukon, Majda Brovč, Helena Blažić, Vaso Vulin, Andrej Lazar, Josip Nadenić (Bepo) i Ivan Radoš iz Rovinja.

U subotu su na utrci od 5 kilometara još trčali: Mirjana Hervat, Miha Marković (bez broja) i najmlađi članovi naše brojne ekipe Filip Cukon sa odličnim rezultatom od 32:42 te Vida Marković sa rezultatom 34:34. Sa njima je trčao Ozren kao i nekolicina nas maratonaca, ali bez broja.

34448702_1707383656019375_8149719775807799296_nDa bi ovaj vikend ostao nezaboravan osim nas koji smo trčali sa Ozrenom, pridonijeli su i mnogi njegovi prijatelji koji su ga nazivali svih ovih dana pa i za vrijeme utrke. Treba svakako zahvaliti i organizatoru utrke na pažnji koju je pokazao prema našem jubilarnom maratoncu Ozrenu Rnjaku. Posebna zahvala ide vlasniku restorana Vila Velebita g. Dejanu Vukobratiću koji je našu brojnu ekspediciju ugostio ova dva dana, na, rekao bih, spektakularan način.