“O, o, o, trening što je to…”. Početi ću sa parafraziranjem ovih krasnih stihova pjesme “Život, to je feferon” od Buldožera. Jer trening stvarno možemo usporediti sa feferonom. Ljuto do bola, ali bez njega je sve bez veze. Obratite pozornost na riječ trening kao ne biste pobrkali sa onim povremenim trčkaranjem pred ljetnu sezonu ili nakon božićnih i novogodišnjih blagdana. U prethodnim člancima ste saznali nešto o fiziologiji trčanja i znam da su neki nestrpljivi jer misle da su već mogli završiti medicinski fakultet prije nego što saznaju nešto o treningu za trkače. Daleko od istine jer tek smo malo razmaknuli zavjesu. Prije svega trebate se zapitati u koju kategoriju trkača(ice) spadate. Jedan poznati trener ih je razvrstao prema sljedećim osobinama. Prva je motivacija (unutrašnja), druga je sposobnost. Kombinacijom ovih osobina dobiju se četiri tipa trkača. Zapravo tri i nešto što ja ne bih zvao trkačima.
Jako motivirani i sposobni. Jedino oni imaju izglede da budu elitni trkači.
Jako motivirani i ne baš sposobni. Oni su vječni posjetitelji utrka i uvijek negdje u sredini.
Ne motivirani, ali sposobni. Oni ponekad iznenade dobrim plasmanom u gornjoj polovini čopora, ali češće su također u sredini.
Ne motivirani i ne baš sposobni! Zašto ih spominjem … oni ne čitaju ovakve članke.
Između dvije krajnosti postoji cijeli ocean nijansi trčanja po kojem možemo tražiti svoju boju.
Kad govorimo o treningu trkača moramo pogledati malo i kako se on razvijao kroz povijest.
To je potrebno zbog toga što je većina suvremenih treninga izmišljena i korištena mnogo prije nego što su znanstvene studije potvrdile i objasnile njihovu efikasnost. Kako? Jednostavno, kao što je to lijepo rekao dr. Gold Benacre (autor knjige Bad Science) ljudi imaju tu sposobnost da uoče pravilo ili ponovljivost nekih događanja (raspoznavanje uzorka) u šumi naizgled nepovezanih podataka kako bi shvatili događaje oko njih. Nažalost ti isti ljudi u svojoj velikoj želji za pravilima ponekad ih vide i kad ih nema.
Godinama su razni treneri i trkači eksperimentirali i uočavali djelovanje nekih vrsta treninga bez da znaju prave uzroke tih promjena. Poneki od tih treninga još su i danas uz manje izmjene u upotrebi.
Ocem modernog treninga trčanja za dugo prugaše se smatra Arthur Leslie Lydiard. Mada je njegov sustav finaliziran još 60-ih godina bio izvrgnut mnogobrojnim osporavanjima pogotovo od strane velikih trenera kao Frank Horwill i Jack Daniels on se u nešto izmijenjenim okvirima zadržao još i danas. Glavna tema osporavanja je bila izuzetno visoka tjedna kilometraža (više od 160 km) koju je smatrao potrebnom za potpunu aerobnu adaptaciju trkača.
Horwill je smatrao da je za to dovoljno do 110 km tjedno. Jack Daniels-u je sporno bilo premalo trčanja na aerobnoj granici (za maratonce) no poznavatelji Lydiarda su tvrdili da to nije bio slučaj. Prije pojave Lydiarda i uspjeha njegovih trkača (Peter Snell, John Davis i drugi) čak i velikani dugoprugaškog trčanja su trenirali zapravo “vrlo malo”. Lydiardov način treniranja je potpuno neovisno od njega već koristio Emil Zatopek koji je bio poznat po veoma “teškim” treninzima. Lydiard je uveo pojmove koji su još i danas u upotrebi kao: periodizacija, bazni trening, ekonomija trčanja, anaerobni trening i slično.
Što je zapravo trening?
Treningom nazivamo sve aktivnosti kojima je za cilj dovođenje pojedinih fizioloških sustava tijela u stanje stresa kako bi potaknuli adaptaciju. Određeni nivo tjelesne spremnosti pa i vještina je posljedica adaptacije tijela na taj stres. Bez izlaganja stresu nema adaptacije. Bez povećavanja stresa nema napretka. Mnogi to zaboravljaju kad kukaju kako treniraju ali rezultati im stagniraju ili čak bivaju sve slabiji. To pogotovo važi za one malo starije. Važan dio treninga je i odmor. Adaptacija bez njega vodi u … tamo gdje ne želite nikako ići.
Na slici je prikazan vrlo jednostavan princip djelovanja fizičkog stimulansa-stresa i oporavka na kojem se baziraju treninzi.
Naravno ovo je općeniti prikaz ali nam govori nekoliko osnovnih stvari:
1. Intenzitet treninga mora biti optimalno određen. Više nije uvijek i bolje. Zapravo vrlo često sportaši pogrešno tumače krilaticu: “No pain no gain”, što bi doslovno značilo: “Nema napretka bez bola”. Naravno ni preslab intenzitet neće dovesti do željenog učinka.
2. Ukoliko ponavljamo treninge u periodima kad je nastupila super kompenzacija nakon svakog ćemo napredovati odnosno naš nivo fizičke spremnost (fitnes) će narasti. Ako su periodi prekratki doći će do pretreniranosti i usprkos treningu nivo fitnesa će padati. Osim toga postoji velika mogućnost da pri tome dođe i do ozljede.
3. Nakon nekog vremena efekt treninga potpuno nestaje. Ako su intervali ponavljanja treninga preveliki nećemo napredovati uopće.
Bitno je još naglasiti da porastom naše fizičke spremnosti stimulans-stres mora rasti inače će nakon nekog vremena ona stagnirati odnosno dosegnuti plato. Danas postoje mnoge studije koje detaljno opisuju djelovanje fizičkog stimulansa na pojedine fiziološke sustave ali za većinu je dovoljno držati se određenih pravila proizašlih iz tih novijih studija, a potvrđenih u praksi.
No o tome ćemo u nastavku.
