Mislim da je svima, a meni je svakako ova godina na izmaku bila posebno tužna. Mada većina odmah pomisli na nesretnu pandemiju koja nam je poremetila živote, meni je posebno tužna i zbog toga što godinu dana ne srećem našeg Bepa kad trčim svoj standardni đir prema Verudeli ili Šijani. Nema ga nigdje osim u našim sjećanjima i ponekoj priči kad sa nostalgijom prepričavamo neke bolje trkačke dane. Ja tek sad ulazim u njegove najbolje trkačke godine ali mi se čini da već pomalo usporavam. Zato sad bolje razumijem koliki je doseg njegovog uspjeha kao trkača i čovjeka kad je u tim poznim godinama ostvario svoj trkački vrhunac. Koliko je to bilo teško ali zbog toga i još značajnije zna svatko tko je prošao one blažene dane kad ti se čini da sve možeš i žuriš da to što prije ostvariš. Do svojih kasnih osamdesetih on je još uvijek trajao i bio prisutan na mnogim utrkama. Jednostavno nas je navikao da bude tamo sa nama. Čak mi se ponekad činilo da je to nešto normalno što ne može nikad biti drugačije. Mislio sam, dok on trči nema veze što me progone sve aveti ozljeda. Njemu mora biti teže, zato stisni zube i nastavi. Sad mi je teško naći takvu motivaciju. Siguran sam da je svima koji su tek otkrivali čari ili prokletstvo trčanja on bio još i veći motivator. Ali nije razlog bilo samo trčanje. Ne znam nikoga tko nebi potpisao da ima njegovu energiju i želju za životom u tim godinama jer kad bi se skinule tenisice uvjek je bio prvi za ples, šalu i druženje.
Zbog toga dragi naš Bepo ništa više nije isto u našem malom kolektivu kao prije. Znaj samo da još trčiš u našim srcima i sjećanjima.
Tvoji “Uljanikovci”
