Otkad naša udruga postoji nije bilo tužnijeg i nenadanijeg događaja od vijesti da nas je napustio naš Bepo – Josip Nadenić. Njegova smrt nas je zatekla i teško nalazimo riječi (bar autor ovog teksta) kojima bismo opisali našu tugu.
Zato neću govoriti o okolnostima niti detaljima koji ionako nemaju važnost onoga što za nas, njegove prijatelje i klupske kolege, znači njegova tragična smrt. Iako nitko od nas ne živi vječno, a naš Bepić je doživio duge i nadam se lijepe godine, ipak nitko nije očekivao da ga jednog dana više nećemo vidjeti kako veselo preskače ciljnu liniju i uzdignutim palcem poručuje kako je pobijedio još jednu bitku sa duljinom, uzbrdicom, toplinom, kišom i svime onime čime se svaki trkač susreće na svakodnevnom treningu ili utrci.
Osmjeh i obavezni palac gore njegov su zaštitni znak
Da je trčati teško to znaju svi bez obzira jesu li stariji ili mlađi, viši ili niži, vitki ili manje vitki… Za trčanje treba jako puno motivacije, više nego talenta. Notorna je činjenica da se dugoprugaši ne rađaju već stvaraju. A tu je naš Bepo primjer bez presedana na ovim prostorima. Kad mi je prije nekoliko godina dao na uvid svoje rukom pisane dnevnike trčanja i zamolio me da mu to malo sredim, digitaliziram, ostao sam zapanjen pa i malo posramljen. Moram priznati da je i on zaslužan što sam nakon toga nastavio sa trčanjem jer tada sam već bio jedan korak od odustajanja. Mene je moje nestrpljenje dovelo do toga da nakon par godina trčanja i jedne ozbiljnije ozljede gotovo odustanem od trčanja. Zbog tog poticaja hvala ti Bepo.
On je svoje trkačke zvijezdane trenutke gradio dugih 15 godina i tek je sa 67 godina ostvario najbolje rezultate. Na Stareku 2000.-te godine trčao je polumaraton za nevjerojatnih 1:33:02. Godinu nakon toga sa 68 godina maraton u Zagrebu za 3:32:39. No, nisu važni rezultati jer oni ne mogu odrediti veličinu nekog sportaša i čovjeka. Da bi ostvario takav rezultat naš Bepo je tih nekoliko godina trčao preko 4000 km godišnje. Za to je trebalo jako puno motivacije. Gdje je on nalazio svoju? Svi mi imamo svoju unutrašnju motivaciju, nesumljivo i on, ali svima nam trebaju i vanjski poticaji. Meni, a vjerujem i mnogima, upravo je on bio taj vanjski poticaj. Daj, kad Bepo može po vrućini izgurati uzbrdice na Plitvičkom polumaratonu kako ja mogu reći da je meni teško!?
Ni vrućina niti uzbrdice na Plitvičkom polumaratonu nisu mu bile prepreka (2015. g)
Radost i inat to je bio pravi Bepo (Plitvice 2018. g)
Kada sa 82 godine na plećima istrči Ljubljanski maraton za samo malo više od 5 sati (5:01:13) i još onako zadihan kaže “Znaš, bilo je malo čupavo na kraju”, to je nešto što svih jednostavno razoruža.
Iako je na kraju bilo “čupavo” osmjeh nije silazio sa njegova lica (Ljubljana maraton 2015. g)
Svi smo bili ponosni što je on naš. I nema nikoga na ovome svijetu kome sam pričao o trčanju i svom putu, a da nisam sa ponosom spomenuo: “Znaš imamo mi jednog trkača koji ima 80 i toliko let i još trči polumaratone. Još ga možete vidjeti kako u doba kad mnogi ne izlaze iz kuće zbog topline trči zaobilaznicom od Šijane prema Verudeli ili natrag”. No, Bepo je bio više od toga. Više od samo zaljubljenika u trčanje. Bio je i šahista, volio je druženja, ples i pjesmu.
Bepo pjevač
Volio je život sve do tog nesretnog trenutka kad mu je sudbina nanijela težak udarac i kad je ostao bez voljene družice. Jesmo li možda mogli nešto učiniti da mu pomognemo? Jesmo ili nismo, nikad nećemo saznati. U našem malom kolektivu još će se dugo spominjati Bepo, još će se prevrtati nebrojene slike, a meni će još dugo u glavi odzvanjati riječi koje zvuče pomalo smiješno kad ih izgovori netko tko ima 80 i koju godinu: “znaš čini mi se da sam se čuda usporio zadnjih let”. Za nas je bio i ostao jednako brz i snažan kao što je bio i u najboljim danima. Ta se slika i uspomena nikada neće promjeniti.
Zbogom dragi prijatelju, tvoji “Uljanikovci”
