Ne kaže se uzalud: “svaki početak je težak”. Nema nikakvog razloga da trčanje bude izuzetak iako nam je trčanje po nekim antropološkim teorijama urođeno i izgleda da su ljudi ipak “dobro” opremljeni za to. Kad se radi o izdržljivosti ili dugom trčanju, zapravo smo mnogo bolje opremljeni od većine ostalih vrsta bez obzira na broj nogu. Nisam nikada prije razmišljao o trčanju na takav način dok nisam pročitao knjigu “Born to Run”(Rođeni za trčanje) od Christophera McDougalla. Ta knjiga koja je prevedena i na hrvatski jezik vrca poput iskri vatrometa od zanimljivih ali stvarnih likova iz svijeta trčanja i pogotovo ultra dugog trčanja. U njoj se mogu naći oni kojima je to sve romantično, zanima ih povijesni pa čak i znanstveni aspekt trčanja. Ona može, a meni je i poslužila kao važan motivacijski sastojak trčanja.
Iz mog vlastitog iskustva i onog kojeg sam ovih godina stekao sa raznim profilima ljudi koji su pokušavali početi trčati, za uspješan početak je potrebno naoružati se strpljenjem i znanjem. Strpljenja treba možda i više nego znanja jer iako nam se trčanje na izgled čini jednostavnim, prirodnim i kao nešto što svi znamo. Ipak smo zbog svog načina života tu vještinu u velikoj mjeri zaboravili. Jedini način da je naše tijelo ponovo savlada je dugotrajno i uporno trčanje. Nema nikakvih prečica koje bi to mogle ubrzati. Znanje nam treba da na tom putu ne podlegnemo nedoumicama i odustanemo ili se ozlijedimo. U ovim tekstovima možda nećete naći točan recept kako trenirati da bi postigli svoje ciljeve jer tih recepata ima valjda koliko i ljudi na zemlji, a svakome od nas postoji jedan koji najviše odgovara. Ovdje ćete možda pronaći odgovor na poneko pitanje koje će vas sigurno mučiti na početku. Za sve što vam se na tom početku dešava postoje razumna objašnjenja ako znate kako vaše tijelo pri trčanju funkcionira. Vjerujte to je bolje znati nego slušati savjete tipa: uradi to i to, toliko puta u toliko vremena i … Koliko god vam netko tvrdi da je to njemu odlično djelovalo zapitajte se jesam li ja on ili ona?
Zašto je trčati “teško”
Prvo pitanje koje mi često postavljaju je zašto je trčati čak i jako polako tako teško u odnosu na hodanje? Trčanje za razliku od hodanja je zapravo poskakivanje u naprijed. Kod hodanja se težina tijela prenosi sa jedne na drugu nogu ali su one uvijek u doticaju sa tlom. Bar jedna. Nema vertikalnog gibanja ako ne hodate kao recimo “Laštiko”(jedan naš sugrađanin iz prošlosti). Kod trčanja težinu tijela treba odbaciti u visinu kako bi se pri “doskoku” na drugu nogu savladala određena udaljenost. Na to se potroši veliki dio energije u mišićima dobiven izgaranjem “goriva”(glikogena) uz prisutnost kisika. Kada tek počinjemo trčati naši mišići su nekoordinirani. Neurološki zbrkani bi se reklo. Kao da svatko vuče na svoju stranu. Zbog toga je potrošnja još i veća. Kažemo da imamo nisku ekonomiju trčanja. Osim toga današnja istraživanja ukazuju na to da na subjektivan osjećaj umora utječu i neuro-psihološki faktori koji se treningom mijenjaju. Ukratko kad naše tijelo guramo preko granice lagodnog(homeostasis) ono se postepeno prilagođava i ta mu granica postaje malo po malo sve viša. Za dosezanje svog maksimuma koji je ipak ograničen genetskim pa i dobnim faktorima treba proći više godina.
Mogućnosti proizvodnje energije iz glikogenskih zaliha ili masnoće(triglicerida) u “energetskim centralama” naših mišića, mitohondrijima su nam na početku umanjene. Broj mitohondrija se može i udvostručiti u nekim slučajevima te na taj način omogućiti veću potrošnju energije i time lakše ili brže trčanje. Kapilarnost u mišićima se povećava, jača srčani mišić i sa time olakšava dostupnost veće količine kisika u mišiće. Sve to skupa rezultira sposobnošću da duže trčite, a da se pri tome umarate manje. Ali ništa od toga se ne dešava preko noći ili u nekoliko mjeseci. Ako odaberete trčanje kao sport ili samo rekreativnu aktivnost morate znati da je to za stalno. Ništa nećete postići sa mjesec dana trčanja prije ljeta jer kilo dva koje skinete će nahrupiti nazad čim se opustite. Kondicija koju ste stekli će isto tako nestati jer naše tijelo vodi računa o ekonomiji bolje nego bilo koja vlada na ovom svijetu. Ako nema potrebe za kretanjem u mišićima neće više trebati mitohondrija, kapilara i enzima, njihova sposobnost da troše će se smanjiti ali će zato spremati sav višak koji konzumiramo u vidu “krasnih” masnih zaliha.
