Nastavljamo sa nešto novijim velikanima dugh pruga i maratona koji su već bili legendarni kad sam ja tek počeo pisati prve ravne i kose crte u školi i slovakati.
Emil Zatopek
Da mi nismo imali jednog Franju Mihalića on bi sigurno bio moj najomiljeniji trkač. Još prije nego što sam kao dječak počeo trčati dobio sam knjigu o njemu i moj san o maratonu je bio posijan. Svi se slažu da osim što je bio nedvojbeno veliki trkač, Emil Zatopek je bio još veći čovjek. Svjetske rekorde na 5000 m, 10000 m, 20 km, 25 km i 30 km te rekorde u trčanju na jedan sat je postavljao više puta. On je jedini trkač koji je na olimpijskim igrama (Helsinki 1952 g.) osvojio zlato na 5000 m, 10000 m i u maratonu te pritom postavio i nove olimpijske rekorde u svim tim disciplinama!
Emil Zatopek je bio poznat po tome da je trenirao po svakom vremenu, bolje reći nevremenu ponekad trenirajući i u vojničkim čizmama. Iako je na utrci bio nezaustavljiv (zvali su ga i “češka lokomotiva”) imao je blago rečeno ne baš lijep stil trčanja sa klimanjem glave lijevo desno (kao Pola Radclif) uz strašno napaćeni izgled lica. No on je na kritike odgovarao da trčanje nije gimnastika ili klizanje gdje je važan umjetnički dojam. Bio je uvijek veseo, voljan podijeliti savjete svojim kolegama i bio je veliki poliglota. Primjer njegove dobrote je posjet njegovog dugogodišnjeg suparnika ali i prijatelja Ron Clark-a 1968 u njegovom domu. U to vrijeme Emil je bio u nemilosti čeških vlasti zbog simpatija prema sudionicima češkog proljeća. Na odlasku Emil je Ronu poklonio svoju zlatnu olimpijsku medalju (na 10000 m), jedinu medalju koju Ron Clark spletom nesretnih okolnosti nije uspio osvojiti, a on je smatrao da je Ron zaslužuje više od njega.
Franjo Mihalić
Iako je u povijesti svjetskog dugo prugaškog trčanja bilo zasigurno i većih trkača nego što je to Franjo Mihalić ipak je on jedini naš maratonac koji je osvojio olimpijsko srebro 1956. godine na olimpijadi u Melburnu. Time svakako zaslužuje da se nađe na mom spisku velikana. Oni zapostavljeni neka mi zbog toga oproste. Rođen u malom selu pored Kutine u siromašnoj porodici sa čak dvanaestoro djece. Rano se počeo baviti sportom i to nogometom. U tom periodu je upoznao legendarnog Stjepana Bobeka sa kojim je ostao doživotni prijatelj. Nakon nogometa kratko se sa ne baš velikim uspjehom bavio biciklizmom ali je uskoro odustao zbog nekoliko padova od kojih su mu ostali duboki ožiljci. U svijet trčanja je ušao sasvim slučajno 1940 g. i od 200 trkača na Radničkim Sportskim Igrama u svojoj prvoj utrci bez treninga zauzeo drugo mjesto. Nakon toga je nastupao za NDH kako kaže da izbjegne vojačenje ali je odbio prijem u Ustaški pokret. Postavio je 5 nacionalnih rekorda, osvojio više međunarodnih utrka i tri puta proglašen Sportašem godine. Nakon rata trenirao je u Mladosti gdje je bio i jedan od osnivača, a nakon 1947. godine prelazi u Partizan i seli u Beograd. Većina njegovih međunarodnih uspjeha je bila vezana za utrke u kojima je presudan utjecaj imala visoka temperatura. Tako je bilo u Melburnu ali mnogi kažu da je vrhunac njegove karijere pobjeda na maratonu u Bostonu 1958. godine. Po izuzetno toplom vremenu pobijedio je favoriziranog John J. Kelly-a za cijelih 5 minuta, a trećeplasiranog (Einno Pulkkinen) za čak 11 minuta istrčavši inače jedan od težih svjetskih maratona za 2:25:54. Tad je bio i ostao je do sada jedini istočno evropski trkač kojemu je to pošlo za rukom.
Takav ishod zapravo nije bio neobičan obzirom da je Franjo Mihalić imao običaj da trenira između podne i 2 sata poslje podne! To vam se zove adaptacija. Dugo je ostao aktivan i trčao kao veteran sve do 2000. godine kad je zbog ozljede koljena na zahtjev liječnika prestao trčati. Odmah se prebacio na brzo hodanje da bi tri puta osvojio zlato u hodanju na 5 kilometra za tadašnju Srbiju i Crnu Goru. Zadnje na mediteranskim igrama 2005 g.
Umro je prošle godine u 94-toj godini života. Nikad dovoljno priznat i nagrađen za svoj rad u obije države, živio je skromno i povučeno ali sa radošću trenirao generacije mladih trkača skoro do kraja svog života.
Abebe Bikila
On je takođe jedan od trolista mojih junaka i razlog zbog kojeg sam kao klinac poželio da budem maratonac. Za njega ipak zna veliki broj ljudi jer je u svom prvom maratonu bosonog na olimpijskim igrama u Rimu 1960 osvojio zlato istrčavši i novi olimpijski rekord (2:15:16).
Bio je među prvim velikim afričkim trkačima i nagovijestio njihovu kasniju dominaciju u trčanju na duge pruge.
Njegov nastup na olimpijadi je bio sasvim slučajan jer se on spremao za utrku na 10 km. Zapravo zanimljiva je anegdota koju je ispričao njegov trener finac (rođen u švedskoj) Onni Niskanen. On je došao trenirati etiopsku olimpijsku momčad ali nije znao da će trenirati i trkače na duge pruge o čemu nije imao baš mnogo pojma. Ne znajući što da radi prvi dan rekao je bez previše premišljanja da odu malo jogirati do nekog brda u daljini i nazad. Kad je nakon sat i pol završio trening uvidio je da još nema grupe dugoprugaša. Prva dvojica koji su došli nakon dva i pol sata su bili Abebe Bikila i Abebe Wakjira. Primijetio je i da su trkači dosta iscrpljeni. Zaintrigiran time otišao je sutradan vozilom opremljenim mjeračem puta do mjesta gdje su trkači okrenuli nazad i bio prvo zapanjen jer je odmah vidio da put vodi vijugavo kroz ogromnu udolinu do tog brda, a ta se udolina nije vidjela. Mjerač je izmjerio 22,5 km u jednom smjeru. Brzo je izračunao da je to 45 km za 2:30 i odmah išao provjeriti koliko je svjetski rekord u maratonu. To je bilo toliko blizu da je odmah ustanovio kako imaju šampione. Bikila je trčao utrku bos jer mu jedini par trkačkih cipela koje su ostale nije odgovarao, odnosno nije se osjećao udobno u njima. Obzirom da je trenirao bos odlučio je i trčati utrku bos. Drugi etiopljanin je prema njihovom treneru bio isto tako dobar ako ne i bolji od Bikile ali došao je tek sedmi. Kasnije se saznalo da je zbog uštede novca na taksiju išao svaki dan od mjesta gdje su boravili u Rimu do mjesta treninga trčeći i tako svaki dan trčao dodatnih 28 kilometara. Od toga je svakako bio pretreniran. Međutim tada nitko nije znao ništa o metaboličkim zalihama glikogena i vrijednosti odmora prije utrke. To vam je kao onaj vic … što dijete zna što je to sto kila! Kladim se kad su jogirali onih 45 km za 2:30 da nisu nosili vodu sa sobom.
Bikila je ponovo pobijedio na olimpijadi u Tokiju (1964), a vjerojatno bi isto ponovio i u Meksiku (1968) da nije nekoliko dana prije utrke slomio jednu malu kost u stopalu trčeći bos. I 40 dana prije Tokija imao je operaciju sljepog crijeva, a jogirati je počeo već u bolničkom dvorištu. U Tokiju je ponovo postavio novi olimpijski rekord od 2:12:11. Nažalost teško je stradao prometnoj nesreći 1969 godine i ostao prvo kvadriplegik, a nakon operacije u engleskoj paraplegik.
Iako se mnogima rezultati tih trkača ne čine bog zna što obzirom na današnje rezultate koji se približavaju granici od dva sata, njihova veličina se ogleda u mnogim drugim aspektima sporta i utjecaju koji su imali na generacije trkača.
Nastaviti će se
