Trčanje nebi bilo tako uzbudljivo da se iznova ne rađaju novi veliki trkači čiji nas uspjesi i životne priče ponovo motiviraju da sljedimo svoje snove i njihove primjere. Tako je to bilo u vrijeme kad sam ja bio mlad i aktivno trčao, tako je i danas, a sigurno će biti nekim budućim trkačima i trkačicama. Iz tog perioda ću izdvojiti samo dvojicu koji su u svakom pogledu bili osebujni.
David Colin(“Dave”) Bedford
Ovaj engleski trkač sa početka 70-tih, vrlo neobičnog stila trčanja i treniranja bio je recimo tako relativno neuspješan iako je postavio svjetski rekord na 10000 m(27:30,80). Bio je poznat po notorno lošem finišu. U finalu Evropskog prvenstva 1971 na 10000 m stigao je tek šesti nakon što je vodio cijelu utrku do zadnjeg kruga. Još se i danas sjećam moje tuge zbog tog ishoda. Isto se ponovilo i na olimpijadi u Minhenu 1972. Iako je bio favorit stigao je šesti na 10000 m. Još sramotnije je bilo 12. mjesto na 5000 m. Zbog toga su mnogi očekivali kraj njegove karijere da bi sljedeće godine razuvjerio sve obaranjem svjetskog rekorda na 10000 m. Tada nije bilo zečeva, trčao je cijelo vrijeme sam i konkurencija je bila gotovo sto metara iza njega.
Iako su njegovi obožavatelji to očekivali nikada nije istrčao značajan rezultat u maratonu. Pa zašto sam ga pobogu uvrstio u značajne. Ja osobno sam ga obožavao. Možda jer je početkom sedamdesetih izgledao kao i ja, odnosno kao kakav hipik. I naravno bio je isto tako loš u finišu kao i ja. To me je valjda tješilo. Govorilo se da puno trenira ali da puši cigare i voli zalaziti u pivnice. Primjer toga je i njegovo sudjelovanje na prvom Londonskom maratonu 1981 godine na koji je otišao nakon što je cijelo veče proveo u teškom opijanju, stomaka punog “curry-a” i bez treninga. Naravno sve je završilo na ulici(mislim na curry i ostalo …fuj). Takav je bio.
Ono što tada nisam znao da je on trkač kojemu je laboratorijski izmjeren apsolutno najveći VO2max od 85,0[ml/kgmin]. Znači da je imao nevjerojatan potencijal pa iako je bio relativno visok(183 cm) i recimo “težak”(66 kg) u odnosu na današnje(160cm/50kg) trkače trebao je ostvarivati daleko bolje rezultate.
Još poznatiji je bio po tome da je trenirao 3 puta dnevno i tjedno bi pretrčao više od 300 km! On je izvrstan primjer lošeg načina treniranja i pretreniranosti zbog koje su uslijedile ozljede već u ranoj fazi njegove karijere. U tabeli možete vidjeti primjer njegovog tjednog treninga.
On je primjer i upozorenje svima koji misle da je moguće trčati beskonačno pa i voditi neumjeren život. Karjera mu je prekinuta ozljedama godinu dana nakon svjetskog rekorda. Oba koljena su mu zamjenjena umjetnima ali još uvijek se može vidjeti kako žustro hoda oko klinike Hamstead Health u svojim prepoznatljivim crvenim čarapama, brkovima koji su sad sijedi i dugom kosom.
Toshihiko Seko
On je svakako jedan od gotovo mitskih likova dugoprugaškog trčanja i za tadašnje vrijeme vrlo uspješan maratonac. Njegov luđački način treniranja pomaknuo je sve granice onoga što su ljudi smatrali mogućim ili pak korisnim. Tjedna kilometraža mu je bila uglavnom preko 300 km, a redovno je trčao dužine od 100 km na kružnoj asfaltnoj stazi duljine 1,3 km. Postoje podatci da je jednom trenirao oko 140 km dnevno cijeli tjedan(gotovo 1000 km u jednom tjednu). Od 1978-1988 pobijedio na 10 maratona, a između ostalih: 2x Boston, London, Chicago, Tokyo i 4 puta Fukuoka(tadašnje prvenstvo svijeta u maratonu), sa najboljim rezultatom 2:08:38(Tokyo 1983.).
Bio je i svjetski rekorder na 25 i 30 km na stazi. Poznata je i mnogo puta citirana njegova izjava: “Maraton je moja jedina djevojka, i ja sam joj dao sve što imam”.
Tada su trkači na duge pruge u(skladu sa tim vremenima) smatrani kao nekakvi “freak-ovi”, pa valjda su i bili!
Nisam ništa rekao o Frank Shorter-u, Alberto Salazar-u i mnogim drugima. Oni su doprinjeli svojevrsnom “Boom-u” i popularnosti maratonskog trčanja. Najprije u Americi, a nakon toga u cijelom svijetu. Maraton je tek nakon njih postao gotovo mitska stvar.
U nastavku neki ipak svima poznati velikani današnjice.