Ovaj serijal je posvećen važnim trkačima, velikanima trčanja na duge pruge.
U njemu bi iznio samo neke zanimljive i možda manje poznate stvari o njima kao i njihovom načinu treniranja. Kriterij kojim sam se rukovodio nije isključivo prema ostvarenim rezultatima. Zbog povijesnih razlika u treniranju i znanstvenim spoznajama pogotovo u fiziologiji i medicini te podršci koju danas imaju moderni vrhunski trkači, oni se teško mogu uspoređivati. Spomenuti ću i neke zbog neobičnog načina trčanja ili treniranja. Čak i one koji ponekad nisu bili uspješni. Čitajući njihove životopise ja sam naučio samo jedno: “da je svatko od nas jedinstven kao što su to bili i oni, te iako ponekad možemo povući neke paralele i sličnosti nema univerzalnog recepta kako uspjeti”. Jedino je sigurno: “potreban je talent i rad, a ponekad i malo sreće”.
Neću se vraćati u daleku prošlost iako skoro 200 godina nije baš malo.
Nakon muškaraca osvrnuti ću se i na poznate žene koje sve više svojim rezultatima dostižu muške trkače. To približavanje postaje sve izraženije u ultra maratonima gdje se pokazalo da zbog nekih fizioloških i metaboličkih prednosti žene postaju potpuno ravnopravne sa muškarcima.
Deerfoot (Jelenja noga ili stopalo)
Poznat još kao Lewis Bennett ili nadimkom Red Jacket. Ovaj danas uglavnom malo poznati trkač iz plemena Seneka stekao je slavu u ranim početcima trčanja(1860-1864) kojim se često bavila uglavnom besposlena gospoda u Engleskoj. Ostali svijet je valjda imao pametnijeg posla. Zvali su ih “Pedestrians” (pješaci). Razlog je bio uglavnom zbog načina treniranja koji se mahom sastojao u dugom hodanju uz jako malo trčanja. Dulje trčanje je smatrano uglavnom štetnim.
Kad je 1861 došao u Englesku, za prvih 14 tjedana istrčao je 18 utrka duljine od 1-10 milja (1609 m do 16 km) u kojima je pobijedio sve tadašnje najpoznatije svjetske trkače. Nekoliko utrka pri kraju je izgubio pod malo čudnim okolnostima ali obzirom na to da je vjerojatno bio premoren stalnim utrkama i kako su povjesničari zapisali pretjeranim uživanjem u engleskom pivu to i nije bilo tako čudno. U svom daljnjem boravku na otoku postavio je cijeli niz rekorda od kojih su neki oboreni tek 90 godina kasnije. Najvažniji su bili rekordi na 10 milja (16,09 km) 51:26 i 12 milja (19,3 km) 1:02:02.
Zanimljivo je to što je na upit kako trenira izjavio da uopće ne trenira i to je vjerojatno bila istina. Njegov stil trčanja je za ono vrijeme bio potpuno ne konvecionalan jer je razbijao protivnike stalnim promjenama ritma igrajući se sa njima mačke i miša.
Arthur Newton
Velikan ultra dugačkog trčanja. Rođen je u Velikoj Britaniji 1883, a kasnije živio u Južnoj Africi i Rodeziji. Iako je sporadično trčao u školskoj dobi zapravo je počeo trčati u dobi od 38 godina i to kako bi protestirao protiv vlasti sa kojom je bio u zavadi. Smatrao je da će mu nastup na tada tek drugomu Comrades ultra maratonu (Comrades Marathon 87 km Durban – Pietermaritzburg) pomoći da privuče pažnju javnosti. Iste godine kad je počeo trčati pobijedio je na tom ultra maratonu sa vremenom 8:40:00. Te godine se utrka trčala uzbrdo (svake druge godine). Sljedeće godine je popravio rezultat za 52 minute (nizbrdo), a nakon toga (opet uzbrdo) za 75 minuta (6:58:22). Nakon te utrke vratio se u Englesku i istrčao utrku London-Brighton slične dužine koja danas nosi njegovo ime, popravivši rekord utrke za cijeli sat (5:53:43). Pet puta je pobjeđivao Comrades marathon, a najboji rezultat mu je bio 6:24:54.
Među prvim je trkačima koji imali vrlo visoku kilometražu trčanja i to u prosjeku od oko 35-37 km dnevno. Trčao je ekonomičnim stilom (pit-pat style) američkih indijanaca u veoma tankoj i laganoj obući. Za vrijeme tih ultra maratona uzimao je samo nekoliko šalica čaja dok bi prije utrke obilno jeo klasičnu šunku sa jajima. Osvojio je mnoge utrke i postavio mnoge rekorde na utrkama do 160 km (100 milja).
Svoj zadnji rekord postavio je u 51. godini života, nakon čega se povukao i napisao mnogo knjiga svom načinu treniranja i trčanju. Zahvaljujući tim knjigama ostavio je duboki trag na kasnije generacije trenera kao što su bili Arthur Lydiard, Timothy Noakes i mnogi drugi.
Pavo Nurmi
Vjerujem da ne postoji nijedan trkač koji nije čuo za “Letećeg Finca”. Iako u svojim početcima (do 1920) nije trenirao mnogo, odnosno trenirao je samo 5-6 mjeseci zbog vremenskih prilika ili bolje rečeno neprilika na sjeveru (duge zime), ovaj velikan trčanja je dvadesetih godina (od 1920. do 1928.) osvojio 9 olimpijskih zlata i tri srebra u svim klasičnim srednje i dugo prugaškim disciplinama, uključujući “kross country” i “steeplechase”. Tridesetih prelazi na dulje discipline i svoj prvi takozvani “old style marathon” na olimpijskim “trials-ima” od 25 milja (40,2 km) je istrčao bez da uzima kap vode za 2:22:03. U tempu maratona za 2:29:00. To je bio rezultat za sekundu bolji od tadašnjeg svjetskog rekorda. Treće plasiranog na tim olimpijskim igrama (1932 Los Angeles) je ostavio za cijelih 6 minuta. Usprkos ozljedi ahilove tetive Nurmi je svim svojim srcem želio okončati karijeru osvajanjem olimpijskog zlata u maratonu. Nažalost Olimpijski odbor ga je suspendirao samo nekoliko dana prije utrke zbog navodnog uzimanja nagrade od nekoliko stotina dolara, za utrke održane 1931. godine u Njemačkoj. Iako su mnogi smatrali da je hladan i nepristupačan ipak postoje mnoga svjedočanstva njegovih kolega o tome da je takav bio samo sa medijima.
Nastaviti će se.
