Ne može se reći da ne postoji tradicija ženskog trčanja na duge pruge ali ženama je u povijesti svakako bilo teže da ostvare svoje pravo na sudjelovanje u toj za neke modernoj ludosti, a za druge najvažnijoj stvari u životu. Njima je bilo zabranjeno sudjelovanje i na antičkim olimpijskim igrama čak i kao gledateljicama. Ipak i tada su žene imale svoj vlastiti festival na kojemu su slavile božicu Heru. Festival se slavio svakih pet godina i na njemu je postojala jedna atletska disciplina u kojoj su se žene natjecale. To je bila samo kratka utrka.
Kad se olimpijada ponovo uvela 1896. godine, žene su opet bile isključene. No jedna žena imenom Stamatis Rovithi se nije mirila sa time i dan nakon službene utrke muškaraca istrčala je istu stazu za otprilike 5 sati i 30 minuta. Imala je i svjedoke ali joj je ulazak na olimpijski stadion bio zabranjen. Njen pokušaj nikada nije službeno registriran. Među povjesničarima olimpijskih igara postoji i verzija po kojoj je još jedna žena imenom Melpomena također istrčala utrku mjesec dana ranije ali i sumnja da je to možda ista osoba. Iako je njoj za utrku od Maratonskog polja do Atene(42 km) trebalo oko četri i pol sata.
Trebalo je proći gotovo sto godina prije nego što je izmjeren prvi službeni rezultat jedne žene na olimpijskom maratonu. Violet Piercy iz Velike Britanije je prva žena kojoj je službeno izmjereno vrijeme maratona od 3:40:22 na maratonu u Britaniji 1926. godine. Najviše zahvaljujući tome što nije bilo ženskih maratonskih takmičenja taj rekord je stajao kao neslužbeni svjetski rekord punih 37 godina.
Amerikanka Merry Lepper trčala je 3:37:07(1963. godine). Prije 1972. godine ženama je bio zabranjen nastup i na čuvenom “Bostonskom maratonu” ali to nije sprječavalo one najhrabrije da se natječu. Godine 1966. Roberta Gibb se skrivala u grmlju prije starta “Bostonskog maratona” da bi se polako iskrala na stazu i istrčala neslužbeno za 3:21:25. Roberta je trčala iz inata jer je njena prijava vraćena sa obrazloženjem: “žene nisu fizički sposobne da izdrže maraton”. To je bilo ne tako davno, možete li to zamisliti? Zbog toga ću spomenuti samo nešto novije trkačice koje su zaslužne za sve veću popularnost maratona među ženama. O trkačicama se zapravo mnogo manje piše i općenito su medijski mnogo manje zastupljene usprkos sve boljim rezultatima koje ostvaruju(pogotovo u ultra maratonima) u odnosu na muškarce, zato su i ove priče nažalost kratke i bez mnogo detalja iz njihovog života.
Grete Waitz
Rođena Andersen, 1953. godine je bila Norveška maratonka i svjetska rekorderka. Godine 1979, postala je prva žena u povijesti koja je trčala brže od dva i pol sata. Devet puta je osvajala New York City Maraton između 1978. i 1988. godine, više od bilo kojeg trkača u povijesti. Osvojila je srebrnu medalju 1984. godine na olimpijadi u Los Angelesu i zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu 1983. godine u Helsinkiju. Pobjeđivala je dva puta u Londonu te pet puta bila svjetska prvakinja u krosu. Većina poznavatelja atletike njenu karijeru opisuju kao “dominantnu” i jedinstvenu u svijetu ženskog trčanja na duge pruge. Trčala je dosta uspješno iako u poznim godinama i nažalost prerano preminula 2011. godine(sa 57 godina) od raka.
Joan Benoit Samuelson
Rođena 1957. godine je prva žena osvajačica zlatne olimpijske medalje u maratonu, koji je prvi put uvršten na olimpijadi u Los Angelesu 1984.godine. Na toj utrci su medalje osvojile i sve tri najveće maratonke tog vremena(Grete W. i Rosa M.). Nekoliko je puta rušila svjetski rekord u maratonu, a nakon povlačenja sa elitnih takmičenja napisala je dvije knjige: “Running Tide” (Plima trčanja) i “Running for Women”(Trčanje za žene).
Još uvijek se bavi treniranjem, vodi kliniku za trkače i još trči. Kao veteranka sa 50+ godina oborila je USA rekord u maratonu(2:49:08).
Rosa Mota
Punim imenom Rosa Maria Correia dos Santos Mota, rođena 1958. godine je takođe jedna od najvećih maratonki u povijesti. Ta portugalska maratonka je jedna od tri velike trkačice koje su trčale prvi ženski maraton na olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu. Tada je osvojila broncu. No već na sljedećim igrama 1988. godine u Seulu je osvojila zlato. Za svoj doprinos razvoju ženskog maratona dodjeljena joj je nagrada “Abebe Bikila”. Malo je poznato da je i Rosa patila od astme(kao Paula) i išijasa još od djetinstva. Ta bolest ju je na kraju sustigla do 1991. godine te je morala odustati od svjetskog prvenstva u Tokiju i nije uspjela završiti Londonski maraton 1992. godine. Usprkos problemima ipak je početkom 1991. godine pobijedila na maratonu u Londonu i polumaraton u Lisabonu. Da i sam ne patim od išijasa možda i ne bi znao što je morala sve trpjeti kako bi postigla ove rezultate, a što se astme tiče to ne mogu niti zamisliti
Ovo su bile tri vjerojatno najvažnije heroine iz relativno novije povijesti ženskog maratona. U sljedećem nastavku ćemo o nešto novijim trkačicama.
