Napisala: Patricija Vicel
Geo je uvijek prvi na čekalištu. Dame su u boljem kombiju i ovaj put. Nitko nije trčeći ili biciklom krenuo prema Rovinju. Imaju svi dovoljno dužine od dana prethodnog. Slaven F., David J. i Goran M. – a neki su samo bili na tekmi Istra – Hajduk. Ozren je u autu bio kumpanija Brunetu H. a mi smo si uzeli Nenada J. Eda nam je bila ko navijena bez dopinga iz epruvetica. Ko bi to sve pohvatao i zapamtio tim edoperuškastim sočnim slijedom. Samo snimač sljedeći put…pssssst. Koliko je tu mišića u pogonu kad se prepustimo glasnom smijehu. To je naš naj-naj zalet prije utrke.
Pri iskrcavanju još svatko da neku svoju o trenutnom “moodu” do prve stanice za pišaniju, prvu, drugu…još malo njuškanja i traženja feelinga po terenu, pozdravljanje posvud i što će tko još skinut, obuć, nosit, vezat, obuć…
Ni na treningu mi se pertle ne odvezuju…moralo se to dogodit jednom u utrci kad je glava ostala u nekoj drugoj neproživljenoj priči. Tu ne postoje strane…niti lijeva ni desna ( postoje pertle vezane ili ne ) i sve su to panorame (ljubavi)- a Vi ste moja cesta. Ne mora se rađati djecu i biti u braku da bi imali obitelj. Kolika je samo i ljetna i zimska…cestovna i šumska.
Šejla me uzela pod ruku gdje bliže i bolje stat što bi me moglo u prvih 100 pogurat. Hih! Moglo se to držat najviše 3 km i puhat u leđa kraljicama i vitezima lige dok se nije odvezala prva pertla…ode ritam i psiha. Kad vidiš koliko je njih ispred tebe, opsuj livu i desnu ili se samo sjeti koliko je onih iza još i upamti ma pa zar je bitno!
Na kraju ovog još jednog (nekom) dobrog treninga među kolačima, voćem, čajem i odvojenim mjestom za pivopije pričalo se o Tomici, Edi, Šejli, Ivanu…o Slavenu…zar se ima šta dodati…pustio je sa osmijehom one na kojima svijet ostaje. Kakve li će tek brze cure i dečke dati ovom svijetu i klubu buduće mame i tate. U svom tom produžetku Zimske Lige, druženja i svestrane sportske vrste uvijek netko nedostaje zbog posla ili ozljeda. Preskačemo tu preponu…
Imali smo nemaskirane Djeda Mrazove…Ozren je vadio majice iz vreće. Davali smo ocjene kome kako koji broj i boja stoji i ideje što će na njima pisati. Kako je Ozy vadio majice tako je Neno nosio botiljke i pannetone a Mateis je imao ponovo opojnog vina od kojeg duša zapiva. Kad se sve to skupa zmišalo našla sam se kako penjen po zidićima i ogradama Marine sa novom prijateljicom Noom i već od Drenovice prijatelj mi Matija, brat i sestrica Šajatović. Kako je dobro imati male – velike prijatelje. Male za igru – velike za pertle i kad svi zajedno imamo petlje za nove izazove.
Zoran S. me naučio novi vezački trik sretan što je među prvih 100 i žalostan da mu nisam gledala leđa: čitaj, rit.
Dok je morska magla davala Rovinju smokey eyes u našim očima prelijevao se isti tuch, dolijevala zadnja kap i dotrčala nova glad. Brzo je došao mrak, tako brzo…kao sva klupska ljepota u svim bojama koja obasja mrak pozitivom i medaljama. Samo dojuri i projuri…i sve stane u jedan dan. Šejlina medalja iz Crikvenice, sreća predsjednika da je “pobjedio” tajnika, Milošev I. ,fotograf i profesor trener uz rame svima od Bepa do Maje, od Vase do svih koji fale. Svemu su se pridružili prijatelji iz Rovinja i Stanić Ivan, Branka Brešćić, nova članica našeg kluba; čitaj Ironmanka 2015; pamti – she did it!
Iz Rovinja lipo kuntenti i ruvinani tornali:)
U patikama; čitaj: u mislima s Vami