Evo kako je ovogodišnje izdanje Bunarine doživjela naša Patricija Vicel.
Barke su bile u svom gibanju, jedra su pljeskala u istom ritmu, sunce je ozarilo Bunarinu. Sve je već mirisalo na sardele i domaće ulje. Oko starta ljeskale su se sve boje majica, patika i očiju. Svi smo se pokazali u novim majicama. Grijali obraze, srca i ruke ususret srčanim zagrljajima, svekolikim i klupskim.
Ono što nam je nakon znaka za zalet najviše dalo vitra u pete bilo je prisustvo, povici i osmijesi Igora i Dubravke.
Volim te kružne utrke. Sretneš se tri puta na istu podršku. Tri put je tri put. Tri je carski broj a sedmice koje su činile kilometražu davale su posebnu energiju. Sedam je sretan dan. Kako za koga, može se reći. Onoliko koliko si postavimo očekivanja prije i uoči. Kad nam je svejedno sreća je na našoj strani. I datum je nosio sedmicu i koliki velikani sporta je još nose. I kad zaboravimo brojke sreća je najveća u susretima, pogledima i novim odgovorima za dužine, za puteve, nove prijave, izlete i izvore, izlaske i zalaske. Sreća je imati toliko malih ruku i velikih duša koje su sve to donjele od stolova, kolača do pive. Nateglile se tri dana prije i nakon. Puno je bilo razloga za ponos i slavlje. U torbu sam za svaki slučaj stavila balone i korijandole koji još od ljeta čekaju svoj prvi let. Mali prijatelj Matija Š. čim me vidio uzeo za ruku i počeo vući u našu uobičajenu šetnju nakon utrke. Dođi, ajde dođi, da ti nešto pokažem … nije odustajao … Ni ja, da ostanem gdje jesam sa balonima i korijandolima u torbi i s ljudima koje isto volim. A daaaaaj ajde … više nije znao čime bi me odvukao … i u jednoj rečenici rekao je sve na zubatom suncu Bunarine: “Dođi, pokazat ću ti gdje je Ljeto!” I nismo nigdje otišli. Sve smo korijandole i balone pustili neka plešu na slobodi…(vidi video Cesar Belezia Tango). To mi se tako svidjelo, taj “ja želim/ja idem” u njegovom pogledu i ta rečenica stvorena za naslov zbirke pjesama. Baloni su nebom plovili, korijandoli nam bili u kosi i još nam se svašta svima motalo po glavi a nekima je bila i u balunu.
Brzo smo nestali svi. Neki u more, neki kraj mora, neki u noć. Nedostajala je glazba da nas zadrži i ugrije kad se sunce skrije.
Hvala Ozrenu i svim njegovim desnim rukama (mukama po organizaciji koje se okom ne vide), svim mamama, curama, tetama i sestrama sa zlatnim rukama i brzim koracima. Na putu ka doma, ka moru … Nirvana i pjesma Something in the way … sa stihom … “It’s o.k. to eat fish ‘cos they don’t have a feelings …”, a na Otvorenom radiju Runnnig, running, running … if you lose yourself you lose it all.
Pronađimo se u Rapcu.
Svi koji imaju neku svoju priču o trčanju i utrkama neka se slobodno jave i pošalju na e-mail, a mi ćemo je objaviti.